HRAUN / Getty Images
Ključni za poneti
- Istraživači su pregledali studije koje su proučavale okidače stresa za zdravstvene radnice i intervencije u sprječavanju izgaranja tijekom pandemije COVID-19.
- Većina žena izvijestila je o stresu vezanom uz probleme poput nejasnih i nedosljednih protokola i nedostatka podrške na poslu.
- Samo fokusirana rješenja, poput joge i terapije, privlače više pozornosti istraživanja nego rješenja usmjerena na sustav, ali mogu biti manje učinkovita.
Tijekom pandemije zdravstveni radnici pohvaljeni su što rade na pružanju pomoći pacijentima na prvoj crti bojišnice. No, stres pod kojim su već gotovo godinu dana dovodi do izgaranja u cijelom sektoru, posebno kod žena, otkriva novo istraživanje. Istraživači sada pitaju je li dovoljna samo pohvala za održavanje zdravstvenih radnika do kraja pandemije.
"Vrijeme je da počnemo o tome pisati", kaže dr. Jay-Sheree Allen, liječnica obiteljske medicine sa sjedištem u Minnesoti, Verywelllu. "To toliko vidim iz prve ruke samo na svom poslu."
Autori nove analize definiraju sagorijevanje kao "iskustvo emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije ili cinizma, zajedno s osjećajima smanjene osobne učinkovitosti ili postignuća u kontekstu radnog okruženja."
Istraživači su pregledali 47 globalnih studija objavljenih u razdoblju od prosinca 2019. do rujna 2020. Svi su se bavili jednim ili oba sljedeća pitanja: "Koji su pokretači stresa i izgaranja kod žena u zdravstvu?" i "koje su intervencije učinkovite u sprečavanju profesionalnog stresa i sagorijevanja?"
Od 47 pregledanih studija, koje predstavljaju više od 18.600 žena koje rade u zdravstvu širom svijeta, istraživači su otkrili da su strukturni čimbenici - kao što su politike vezane uz posao, nedostatak osoblja i pristup osobnoj zaštitnoj opremi - primarna snaga „stresa i izgaranje kod žena u zdravstvenoj zaštiti tijekom COVD-19. " Siječanjska recenzija još nije recenzirana i stavljena je na raspolaganje za pregledmedRxiv.
"Potrebna je samo jedna večer na Med-Twitteru i vidite toliko nas kako razgovaramo o sličnim iskustvima", kaže Allen. "U nekom se trenutku jednostavno trebaš tome nasmijati, jer ako ne, plakat ćeš."
Vodeći autor Abi Sriharan, mag. D.Phil, dipl.ing., Profesor i stručnjak za ljudske resurse u zdravstvenom sektoru sa sjedištem u Kanadi, kaže Verywellu da COVID-19 rasvjetljava organizacijske probleme koji su već bili tamo. "Pandemija je pomogla pokazati da je to sistemsko pitanje koje moramo riješiti sada", kaže Sriharan. "Inače ćemo u budućnosti imati krizu zbog nedostatka zdravstvenih radnika."
"Približavamo se gotovo godini dana", kaže Allen. "Jedno je raditi nešto tri mjeseca, šest mjeseci, ali kako se odužujemo godinu dana, to je kao da ovo nije održivo."
Stres kod ženskih zdravstvenih radnika
Istraživači su se usredotočili na zdravstvene radnice zbog odgovornosti koje preuzimaju u društvu i zbog toga što čine 75% svih zdravstvenih radnika na globalnoj razini.
Istraživači su otkrili da je primarni izvor stresa strukturni ili sistemski zasnovan. Na primjer, mnogi se pružatelji muka nose s stresom pružanja hitnih usluga u nepredvidivim okruženjima. Također je bilo zabrinutosti zbog "dvosmislenih protokola njege pacijenta" i "uočenog nedostatka smjernica za kontrolu infekcije", kao i zbog nedostatka podrške među kolegama.
"Pojavite se na poslu, a to je nova politika danas, nova politika sutra", kaže Allen. "Apsolutno ništa nije konstantno."
Te faktore tada samo povećavaju stresori izvan radnog mjesta. Istraživači su otkrili da je većina - 66% - ženskih zdravstvenih radnika izvijestila da "zabrinutost zbog sigurnosti i strah od zaraze COVID-19 i izlaganja članova obitelji" pridonosi izgaranju. Te žene "tjeraju u više smjerova", kaže Sriharan, i zbog toga ih hvale, a drugi ih izbjegavaju zbog blizine zaraženim ljudima.
Istraživači su također naglasili da su neke žene možda osjetljivije na sagorijevanje - posebno mlade žene bez obitelji ili majke s malom djecom. I novi zdravstveni radnici mogu biti osjetljiviji s obzirom na to da imaju manje radnog iskustva i da sebe smatraju nedostatnima kompetencija za brigu o pacijentima s COVID-19.
Allen vidi mnoge svoje suradnice kako se brinu ne samo zbog posla, već i zbog svoje male djece te im pružaju osjećaj normalnosti u pandemiji. Za one koji su skrbnici ostarjelih roditelja, neki su odveli roditelje iz neovisnog života "samo da bi ih mogli vidjeti, jer mnogi od ovih objekata imaju postavljena ograničenja." Drugi ih ne mogu vidjeti zbog ovih ograničenja. "Ako nešto uzmem i odnesem kući - s tim se može puno živjeti", kaže Allen.
Izgaranje nije samo pitanje mentalnog zdravlja
"Kada govorite o izgaranju, prvi odgovor je da je to problem mentalnog zdravlja", kaže Sriharan. "Ne kažem da nije, ali nije samo to." Joga i terapija mogu pomoći ženskim zdravstvenim radnicima da se nose s pandemijom, ali neće poboljšati strukturne probleme.
Iako se "izgaranje" koristi u mnogo različitih slučajeva, u ovoj je analizi definirano kao emocionalna iscrpljenost u radnom okruženju. U međuvremenu je većina studija označila sagorijevanje kao "psihološko ili individualno pitanje". Samo 38,3% studija smatralo je intervencije na radnom mjestu radi podrške radnicima, a većina im je dala prednost "samo fokusiranim", poput vježbanja, joge, terapeuta i hobija.
Ove se preporuke suprotstavljaju ideji da su stres strukturna ili "sistemska" pitanja, naglašavajući prazninu u istraživanju, kao i u praksi. Sriharan naglašava koliko bi strukturne promjene mogle podržati zdravstvene radnike, objašnjavajući da je nedostatak uspostavljenih državnih ili državnih protokola za njegu pacijenata ono što danas vidimo u Kaliforniji.
Petina studija identificirala je intervencije na sustavu, uključujući modifikacije rada, jasnu komunikaciju o politikama, mjere za financijsku potporu zdravstvenim radnicima i odmorišta za spavanje i oporavak. "Sve što [nekima] treba je samo neka fleksibilnost u pogledu radnog vremena", kaže Sriharan ili čak "mjesto na koje mogu otići spavati ako imaju kratku pauzu ili pristup zdravoj hrani kako ne bi jeli bezvrijednu hranu. "
Kad se zdravstvenim radnicima ponude satovi joge ili treninzi, Sriharan kaže, "velikom većinom ljudi kažu:" To nije dovoljno. Hvala što to nudiš, ali samo trebam vremena za sebe. "
Allen predlaže da se radni tok dana izmijeni. "U idealnom slučaju trebali bismo imati određeni broj pacijenata dnevno, određeno vremensko ograničenje", kaže Allen, što bi liječnicima omogućilo vrijeme da se oporave od emocionalnog tereta. Ako ne, kaže ona, već možemo čuti "sva ta brujanja masovnog egzodusa iz zdravstva".
"Zaista bismo trebali početi tražiti od svojih čelnika i organizacija da iznesu rješenja", kaže Allen. "Teret ne može biti samo na pojedincu."
Ironija frontalnog heroja
Ako se samofokusirane intervencije ne odrežu, tada ni pohvala ženskim zdravstvenim radnicima, istraživači su utvrdili kao "heroje", nije dovoljna. Autori pišu da ironično može povećati stres i izgaranje. "Prikazivanje zdravstvenih radnika u društvu i medijima kao" heroja "povećalo je moralnu odgovornost i izazvalo povećani stres da bi se ispunila ta očekivanja, no zdravstveni radnici suočeni su s povećanom socijalnom izolacijom i stigmom, jer ih je opća populacija smatrala zaraznima", pišu autori .
Zamišljajući kroz što sve zdravstvene radnice prolaze u pandemiji mogu se učiniti da djeluju kao čudotvorke. Ali Allen nas poziva da se sjetimo da istodobno "žongliraju s toliko različitih staklenih kuglica".
"Mislim da je najteži dio kontinuirano umirivati naše roditelje, jer je liječnička ordinacija jedno od posljednjih društveno prihvatljivih mjesta koja još treba posjetiti", kaže ona. "Podcjenjujemo usamljenost, tjeskobu, depresiju s kojom se trenutno bore naši pacijenti, a liječnik je jedini izlaz kojem se sada moraju obratiti. Volio bih da imam recept za nadu."
.jpg)
-syndrome-overview.jpg)
